“Zemlju nismo
nasledili od svojih predaka, već smo je pozajmili od svojih potomaka”, reče
davnih dana poglavica Sijetl.
Hm…? A šta se
danas dešava? Ima li i danas modernih “poglavica” ili su oni odavno izumrli? Ne
znam… Ali znam da smo postali velike trošadžije i veliki zagađivači. Namerno
ili ne, savesno ili ne? To više nije ni bitno, važno je pokrenuti se sa mrtve
tačke I sprovesti nešto u delo. Ima toliko toga što može da se uradi, i što
možda sada izgleda skupo, beznačajno i manje preče od nekih drugih stvari, ali
sa druge strane, to je nešto što donosi dobro ne samo nama i našoj generaciji,
već i generacijama koje dolaze, ali i prirodi. Energija, koja se danas jako
mnogo koristi, a u budućnosti će se njena upotreba neminovno sve više
uvećavati, ne može doveka da se crpi iz par izvora. Nafta, ugalj, zemni gas,
dokle? Potrošna roba? Da! Moguća potrošnja istih u mnogo manjoj meri? Da! Energija vetra, Sunca, biomasa! Neki ove prednosti već koriste, ali gde
smo mi? Dokle ćemo da kaskamo za svima po 20, 30 godina? Voda? Reke pune
otpada, plastičnih flaša, odeće, obuće. Čovek. Vaspitanje. Sramota. Parkovi puni smeća. Zašto? Ko? Jel teško
prošetati do kante za otpatke? Ima li uopšte kante? Možemo li mi kao pojednici
da doprinesemo životnoj sredini? Možemo. Ali izgleda nećemo. Kažu sve se nosi
iz kuće. Slažem se. Ali neka generacija je izgleda ozbiljno zakočila ovaj
proces. Može
li nešto o bontonu da se nauči i van kuće, ako se to gradivo tamo već tako
nonšalantno preskočilo? Postoje li škole, učiteljice, učitelji, nastavnici,
pedagozi, drugari, mediji? Ko je zakočio? Ili smo svi toliko preokupirani sami
sobom, da nam drugi apsolutno ni u jednom segmentu života više ne predstavljaju
neki bitan faktor. Mi smo svi zajednica. Ne moramo da se
poznajemo, niti ikada da se sretnemo. Ali svi ćemo kad tad proći istim
putevima, ulicama, piti vodu sa istog izvora ili česme i svi ćemo želeti da sve
to bude lepo i uređeno. I biće, ako ga ostavimo u istom stanju u kom smo ga i
zatekli, a ne prljavije Da li je to zaista toliko teško i komplikovano? Nije.
Kao i većina stvari u životu, vrlo je jednostavno. Stvar volje, ili hoćeš ili
nećeš. Kada pređemo granicu, ništa nam nije teško. Tamo “preko”
je sve tako savršeno i sve je tako divno i bajno i čisto i uređeno i svi su
jako kulturni. I mi tamo postajemo drugačiji, stopimo se sa okolinom. Odjednom
poštujemo i prirodu, i ulice, i ljude, i životinje. A onda se vratimo u našu
nam dragu domovinu i opet se stopimo s okolinom, ali na malo drugačiji način. Zašto?
Jesu li oni “preko” zaista neki viši razumni nivo od nas, ili su na neke druge
načine dovedeni u red? Šta se kod nas dogodilo? Koji točak koči? Hoće li
konačno krenuti da se kotrlja, pa da oni što odu preko I ostanu zadivljeni,
nastave tako da se ponašaju i ovde, a ne da nastave onako kako je bilo i pre
odlaska. Nije teško biti fin! Nije! Ali niko da započne. Svi se izgleda stide.
Treba li uvesti neke mere? Vredi li to kod našeg čoveka? Vrlo moguće. Ekonomski faktor danas je veoma bitan u svim segmentima. Mnogi
su dozvolili da im diktira mnogo šta u životu. To nas izgleda najviše boli.
Priroda? Koga briga za to? Nek je
novčanik pun, lako ćemo mi za prirodu. A da svakoga ko nema bonton za prirodu malo štipnemo za novčanik? Hoće li
biti efekta? Moguće. Ako je to rešenje, onda štipaj.
Dosta je bilo čekanja I praznih priča.
Dela, ne reči.
Sanja Kvrgić
Poljoprivredni fakultet u Novom Sadu (smer
Agroekonomija), 4.godina
No comments:
Post a Comment